Ploviti se mora, kažu. Kažu i da mirno more nikada nije dalo dobrog kapetana. Borba s Posejdonom bila bi puno teža da nije tračaka svjetlosti koji daju naslutiti čvrsto tlo u daljini. 19. stoljeće izuzetno je značajno za mornare jer su tada nikli svjetionici uzduž obale Jadrana poput gljiva poslije kiše. Austrijska monarhija zaslužna je za svjetlo s obale koje je dozivalo očeve i sinove u sigurne luke. Tako su noći bez mjesečine (i bez GPS-a!) prestale užasavati moreplovce svih nacija i vjera koji su zalazili u naše more. Stoga nije čudno što svjetionik odjednom postade sinonim za život, za romantiku, ali i za mir. Svjetionike na svojim isturenim hridima nastanjivale su obitelji koje su tu boravile kroz čitavu godinu. Nautički turizam približio ih je kopnu; postojalo je pravilo da, ako plovite do svjetionika, svjetioničaru donesete dnevne novine, duhan i kruh kao znak poštovanja prema ovom usamljeničkom poslu. Međutim, ako pokucate na vrata svjetionika u današnje vrijeme, odgovorit će vam samo jeka ili će vam vrata otvoriti raščupani turist koji je svjetionik iznajmio umjesto apartmana i ne želi da ga se ometa.
Hrvatska ima 48 svjetionika od kojih su većina danas nenastanjeni ili se iznajmljuju kao turistički objekti. Automatizacija je potisnula ovo zanimanje koje je više način života nego posao. Pomorski svjetionik na Viru sagrađen je 1881. godine i jedan je od napuštenih automatiziranih svjetionika. Cesta koja vodi do njega je prohodna, ali neodržavana. Taj dio otoka je manje naseljen, a okolno plitko more poznato po raskošnim ulovima riba i školjkaša. Uz svjetionik se nalazi kula od 11 metara. Zanimljivo je da je ovaj svjetionik za vrijeme 2. svjetskog rata bio baza antifašista koji su ovdje održavali vezu između kopnenih partizanskih snaga i onih s otoka Molata. 1944. svjetionik su porušili Nijemci, ali je već 50-e obnovljen da bi zaiskrio svjetlom ljubavi, mira i slobode.
